Govorio je mudro, gotovo pripovijedajući i naglašavajući riječi tako da je bosanski jezik činio neizmjerno melodičnim, poput likova u njegovim filmovima. Mahu, Mešu i Kuduza citiramo decenijama i upravo je akademik Sidran zaslužan što bosanski duh ima svoje mjesto u historiji kinematografije.
Sigurno bi i sada nakon uvodnog dijela ovog teksta, uslijedila koja Avdina dobronamjerna ispravka navoda ili sugestija o upotrebi druge gramatičke konstrukcije rečenice.
Često je, ukazivao na činjenicu da je bio slavan puno prije nego li je počeo pisati filmske scenarije, te da je film u njegovom životu bio neka vrsta "ekskurzije". Jer, nisu filmovi proslavili Sidrana nego je Sidran proslavio filmove. Bio je čovjek od kojeg ste mogli učiti, u njegovom prisustvu su svi oni koji se bave filmom osjećali strahopoštovanje, a njegova djela su ona za koja vam je žao što ih niste baš vi potpisali.
Svakoga dana u svakom pogledu…
Televizijska karijera Abdulaha Sidrana započinje 1979. godine, kada je njegov scenarij ekraniziran u vidu televizijske drame "Jegulje putuju u Sargaško more" nakon čega će ubrzo uslijediti kultni film "Sjećaš li se Dolly Bell" (1981.).
Fascinacija filmom o mladiću čiji otac saziva sastanak kada se vrati kući pijan, dogodila se zbog urnebesno duhovitog scenarija i replika, koje su zrcalile sarajevski mentalitet šezdesetih godina, kada su mlade generacije uživale u stvarima koje su u Jugoslaviju tada dolazile sa zapada.
Muzika, filmovi i ostale prednosti modernog života konfrontirale su se s rigidnim stavovima patrijarhata i ideologije kao zabave za sirotinju, od koje mnogi nisu odustajali ni na samrtnoj postelji. Internacionalnom uspjehu filma je pogodovala oštra kritika komunističkog jednoumlja, predstavljenog kroz element hipnoze, ali iz njegovog scenariste je zapravo progovarao dječak vrlo živopisnih sjećanja, koji je filmske priče crpio iz života.
Film "Otac na službenom putu" (1985.) je nastao prema tragediji u porodici Abdulaha Sidrana, kada je njegov otac Mehmed zbog jedne pozdravne riječi na ruskom jeziku završio na Golom otoku, što je iscrpno opisano u romanu "Otkup sirove kože" (2011.), a
ispripovijedano od strane dječaka Malika (Moreno de Bartoli) u filmu koji je osvojio Zlatnu palmu u Cannesu.
Kako bi zaštitila svoju djecu od neugodnih iskustava, majka djecu drži u laži da je otac otišao na službeni put. Taj film je bio nominiran za Oscara 1995. godine, kao i kratki film Stefana Arsenijevića "(A)torzija" 2004. godine, za koji je Abdulah Sidran napisao originalni scenarij, u 12 minuta predstavljajući užase koji su se događali u Tunelu spasa, ratne 1994. godine.
Ako se sjećate prvih kadrova filma "Kuduz" Ademira Kenovića, onda ste "prvi put na filmu" ispred objektiva kamere vidjeli scenaristu Sidrana, i to u željezničkoj uniformi, koji je u svojoj filmskoj epizodi igrao rođenog amidžu, uposlenika željeznice, kojeg je spominjao u
"Otkupu sirove kože". "A more l' se, bolan, sanjat' ono čega nema?" riječi su koje Abdulah Sidran, kao glumac debitant govori na početku filma "Kuduz", stojeći pored pruge u uniformi.
Upravo su to bile riječi koje je Junuz Kečo izgovorio Ademiru Kenoviću i Sidranu prilikom njihove posjete Keči u zatvoru u Foči 11. 7. 1988. godine, gdje je završio nakon što je u naletu ljubomore svirepo ubio suprugu Rasemu.
"Kuduzu" su prethodili filmovi "I to će proći" i "Povratak Katarine Kožul". "Oslobađanje Isidora Katanića" ili "I to će proći" je film Nenada Dizdarevića, nastao prema pripovjetci Ive Andrića "Zeko", koju je adaptirao Abdulah Sidran. Nakon uspjeha s "Kuduzom" ostvaruje saradnju s tada mladim sarajevskim rediteljem debitantom Benjaminom Filipovićem, koji snima "Praznik u Sarajevu" (1990.).
Nakon rata, prvi dugometražni poslijeratni film sniman u Sarajevu radi se po Sidranovom scenariju i prožet je njegovim pjesmama. Bio je to "Savršeni krug" (1997.) Ademira Kenovića, koji je Sidranovu poeziju predstavio kroz depresivni lik pjesnika Hamze (Mustafa Nadarević). Većinu njegovih filmova, od "Oca" do "Savršenog kruga", obilježila je saradnja s preminulim glumačkim bardom Mustafom Nadarevićem, koji je besprijekorno oživljavao Sidranove (anti)junake.
Književno i filmsko stvaralaštvo Abdulaha Sidrana pratila je kontinuirana dosljednost u društveno-političkim stavovima, bez obzira na količinu turbulencija u vremenima u kojima su nastajala njegova djela.
Ako ćemo parafrazirati jednu od najslavnijih replika Abdulaha Sidrana, onu u izvedbi Slobodana Aligrudića u filmu "Sjećaš li se Dolly Bell", nakon smrti velikog bosanskohercegovačkog pjesnika, u ovom gradu sunce više nikad neće zasjat’ kako treba. Ili… za sve nas koji se ne možemo nositi s odlaskom Abdulaha Sidrana, recimo samo da je "na službenom putu".
Esma Numanović čini ljepšu stranu bh. muzike: Vjerujem da će moje pjesme doći tamo gdje je potrebno
