Dvadeset godina od rata je prošlo,
pojedinim ljudima još uvijek u glavu nešto normalno nije došlo.
Neki se još uvijek kunu u svoje predsjednike i generale,
bez obzira što im osnovne stvari i dan danas fale.
Neki još uvijek nisu dovoljno svjesni,
neki su još uvijek jedni na druge bijesni.
Mnogi su od njih prodali i svoju dušu,
mnogi u sebi danas imaju samo sušu.
Izginulo je čovječe mnogo nevinih ljudi,
mnogo je suza poteklo u ovome ratu,
nemoj više čovječe da griješiš svoju dušu,
ovo ti govorim kao rođenom bratu.
Ma sve ja to znam....
Ali kad se sjetim silovanih žena ne bih četnicima oprostio kad bi mi otac bio jedan od njih. Jasno je šta komunjare žele, daj što prije bratstvo i jedinstvo, ali koja je onda svrha žrtve? A nije bila mala....
Sjeti se ovoga svaki put kad ti neko pokuša podvaliti onu svi smo isti i bilo je zločina na svim stranama. Bilo je qrac moj, bilo je etničko čišćenje samo nije završeno do kraja, eto šta je bilo i sad pokušavaju u miru da završe ono što nisu mogli oružjem.
