Dodikovi susreti s ruskim čovjekom iz sjene: Putinov najodaniji siloviki i egzekutor mračnih snova

Međutim, posljednja posjeta Milorada Dodika Rusiji privukla je pažnju javnosti ne toliko zbog uobičajene retorike već zbog toga što se Dodik ovaj put sastao i sa čovjekom koji se može opisati i kao siva eminencija Rusije - Nikolajem Patruševom.

Sastanak Dodika i Patruševa organizovan je u Sankt Peterburgu u okviru Međunarodnog sigurnosnog foruma, a u sklopu kojeg su učestvovali zvaničnici iz više od 120 zemalja. Tokom bilateralnog susreta, Patrušev je Dodiku saopćio kako su odnosi Rusije i RS-a izuzetno dobri.

"Zahvalni smo zbog vaše odluke o Danu žalosti zbog žrtava terorističkog napada u Moskvi. Vaši odlično lični odnosi sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom dobro vode odličnom odnosima Republike Srpske i Ruske Federacije. Znamo i da trpite velike pritiske zbog dobrih odnosa sa nama", rekao je Patrušev.

Iako sastanci ruskih i zvaničnika iz RS-a ne predstavljaju ništa novo, sastanak Dodika sa Patruševom ipak podrazumijeva dimenziju više uzevši u obzir sve ono što Nikolaj Patrušev definira u sistemu vlasti koji je po svojoj mjeri skrojio ruski predsjednik Vladimir Putin.

Čovjek iz sjene

Od perioda kada je Vladimir Putin prvi put ušao u vladajuće strukture Ruske Federacije, jedno od imena koje se još od tada veže za njegovu vlast jeste i ime Nikolaja Patruševa.

Dečko sa lenjingradskog asfalta, zajedno je s Vladimirom Putinom prolazio gotovo pa identičan put, od regrutacije u tadašnjem KGB-u pa do brojnih funkcija u sistemu koji je pravljen po mjeri Vladimira Putina nakon raspada Sovjetskog Saveza i odlaska Borisa Jeljcina sa funkcije predsjednika Ruske Federacije.

Od tada, Patrušev je obavljao niz funkcija. Od 1999. do 2008. godine bio je direktor Federalne službe sigurnosti (FSB), nasljednika KGB-a, a od 2008. godine obavlja funkciju sekretara Vijeća sigurnosti Ruske Federacije - savjetodavnog tijela koje kroji svaki oblik politike Rusije, a koji se odnosi na nacionalna, sigurnosna i pitanja od strateškog interesa za državu.

Samim tim, ukoliko se posmatra djelovanje Rusije od čečenskih ratova pa preko Gruzije, Ukrajine i drugih žarišta, može se primijetiti kako je upravo Patrušev jedan od onih čije se ime spominje u svakom od tih burnih poglavlja ruske historije.

"Ovdje treba da znamo da je Patrušev desna ruka Putina od kraha Sovjetskog Saveza 1991. godine. Obojica su iz tadašnjeg Lenjingrada, obojica su počeli karijeru u KGB-u 1975. godine, a Patrušev je naslijedio Putina kao direktor FSB-a 1999. godine. Sve značajnije odluke Putina kada su u pitanju sigurnosne odluke, rat u Čečeniji, miješanje u ukrajinsku unutrašnju politiku, napad na Južnu Osetiju 2008. godine su donesene tako da je on bio aktivni kreator tih odluka, uz Putina, ako ne i vodilja. Patrušev je ideolog, a ne oligarh. Mislim da je važno da se shvati da je on daleko više od 'bliskog saradnika'. Njihov odnos je daleko kompleksniji i čvršći. Kada se neko sastane sa Patruševom, to je kao da se sastao sa Putinom, a možda i još gore. On je egzekutor najmračnijih ruskih snova", rekao je na početku razgovora za Klix.ba vanredni profesor na Univerzitetu Colorado Edin Mujkić.

Tokom razgovora osvrnuli smo se i na to koliko je Patrušev godinama zapravo oblikovao politiku koju danas promovira Putin.

"Nikolaj Patrušev je najodaniji i glavni ideolog Vladimir Putina. On nema nekih pretenzija ka ličnom bogaćenju kao mnogi oko Putina. On je ideolog čije je razmišljanje, kao i Putinovo, prije svega oblikovano raspadom Sovjetskog Saveza 1991. godine i zadovoljava ga politička moć koju uživa. Ne zaboravimo, Putin (tj. Patrušev) smatra da je raspad SSSR-a, najveća tragedija u 20. vijeku. Generalno, rusko društvo, i politička elita koja datira iz tog vremena, a to je trenutna politička elita na vlasti, nikada nije uspješno izašla iz kolektivnog PTSP-a zbog raspada SSSR-a. Gubitak statusa supersile, haotične devedesete, su ostavile gorak ukus u ruskom društvu. Zapad ne smatra status supersile striktno kao vojnu moć. Međutim, rusko društvo status supersile gleda kroz mogućnost utjecaja na druge kroz nasilne akcije. Sve dok Rusija može da utiče na geopolitička kretanja bilo gdje u svijetu, da se pita za najbitnije odluke, ona je supersila. A to radi na način da kreira probleme", objašnjava Mujkić.

Uslijed svega toga, posjeta Dodika kao i ministra sigurnosti BiH Nenada Nešića Rusiji i sastanak s Patruševom, mišljenja je Mujkić, mora se promatrati znatno ozbiljnije nego inače.

"Primjera radi, prijetnja da ako se usvoji rezolucija u vezi genocida u Srebrenici u Generalnoj skupštini UN-a, da će to izazvati sukobe. Svi znaju šta to znači, tj. da će Rusija biti sponzor onih koji iniciraju te incidente. Rusko društvo samo tako gleda na status supersile. Putin i 'siloviki' su ustvari na putu obnavljanja SSSR-a ili nečega što podsjeća na carsku Rusiju. Sastanak između Dodika i Patruševa, je naravno opasan jer je Patrušev glavni Putinov strateg. Vojni udar u Burkini Faso je djelo ruskih plaćenika. Državna TV otvoreno poziva ljude da emigriraju u Evropsku uniju, i time izaziva nestabilnost u EU. Državni udar u Nigeru je isto djelo ruskih plaćenika. Znamo šta se dešava u Ukrajini. Izazivanje problema u BIH je za Putina i Patruševa vrlo jeftin način da se Zapad 'zabavi' sa novim problemom, ovaj put, 45 minuta leta od Beča", pojašnjava profesor.

Moć koju drže siloviki

U ruskom političkom sistemu, kada se govori o ljudima poput Patruševa, često se koristi naziv siloviki što predstavlja sve one zvaničnike koji obavljaju poslove unutar sigurnosno-obavještajnog, kao i vojnog sektora.

Vremenom, kako se razvijala vladavina Vladimira Putina, siloviki su zauzimali sve više prostora u društvu. Iako su unutar ruskog društva veliku ulogu odigrali i oligarsi, odnosno oni ljudi koji razgovaraju prije svega jezikom novca i kapitala, siloviki su vremenom postali alfa i omega društvenih kretanja.

"Kada se raspao SSSR, Rusija je ušla u vrlo haotično stanje. Za razliku od mnogih bivši komunističkih zemalja, Rusija nikad nije eksperimentisala sa demokratijom, kapitalizmom. Rusija je u suštini ubačena preko noći u najbrutalniji društveni sistem u kojem vladaju korupcija i nepotizam. Iz ekstremno centralizovane države, kakva je bila SSSR, ljudi su se probudili u sistemu gdje se lokalni moćnici basnoslovno bogate, gdje država prodaje drogu. Kada je Putin došao na vlast, iako i sam dio tog koruptivnog sistema, on je shvatio da mora da ponudi ljudima nešto, a to je privid institucionalne stabilnosti. U suštini, Putin je institucionalizirao korupciju. 'Siloviki' su taj sistem. Oko sebe je okupio najodanije ljude, koji drže pod kontrolom dijelove društva", navodi Mujkić.

Zbog cjelokupne situacije, ljudima u Rusiji takav sistem nije predstavljao problem.

"Naravno, cijena se sad plaća. Ali Rusija je trenutno u nekom deliriju sličnom onome u kojem je nacistička Njemačka bila 1941. godine. Još uvijek se posljedice izolovanosti ne osjete toliko jer vojna industrija trenutno nadoknađuje donekle ekonomske gubitke, ali to je privremenog karaktera. Također, postoji percepcija da je Rusija ponovo supersila, jer se u Ukrajini 'bori protiv NATO-a'", objašnjava profesor.

Kako se taj sloj društva razvijao, tako su rasli i apetiti, a upravo u tome Mujkić vidi i najveću manu dosadašnje politike Zapada.

"Zapad je definitivno potcijenio i Putina i Patruševa. Zapad je imao nekoliko vrlo jasnih poruka gdje stvari idu, od Putinovog poznatog govora na sigurnosnoj konferenciji u Minhenu 2007. godine, gdje optužio Zapad za manje-više sve što je loše u Rusiji, kao i za raspad SSSR-a. Iduće godine je napao Gruziju. Zapad je gledao rusku politiku kroz svoje oči, šta bi Zapad uradio, a ne kroz ruske oči, tj. šta bi Putin ili Patrušev uradili. Ukrajina je ruska boljka. Ovdje priča nije krenula 2014 godine. Sjetite se protesta 2004. godine. Otkako je Putin došao na vlast 2000. godine on se otvoreno miješa u unutrašnje poslove Ukrajine. Međutim, treba reći da su i Putin, Patrušev te ostali 'siloviki' potcijenili Zapad 2022 godine. Mislim da su i oni sami počeli vjerovati u percepciju da je Rusija supersila", ističe profesor u razgovoru.

Siloviki, ruska vanjska politika i interesne zone

Kada se govorio o Patruševu i ljudima oko njega, u posljednjem periodu često se potencijalno destruktivno djelovanje na rusko-finskoj granici upravo gleda kroz kontekst ovog čovjeka. Nakon što je Finska ušla u NATO, Rusi su otvoreno poručili kako odnosi između Helsinkija i Moskve više nikada neće biti isti.

Među onima koji su se oglasili o ovom pitanju bio je upravo i generalni sekretar Vijeća sigurnosti Ruske Federacije koji je poručio kako Helsinki traži konfrontaciju s Rusijom te je naveo niz "historijskih činjenica" u kojima je pokušao povezati aktuelno djelovanje Finske sa djelovanjem ove države u periodu nacističke Njemačke i u drugim periodima.

"Finska je ruska boljka, a Finska u NATO-u je daleko više od toga. Putin nije napravio neku veliku dramu u vezi toga, što puno govori. Patrušev jeste služio tamo, ali trebamo uzeti u obzir komplikovanu rusko-finsku istoriju. To je daleko dublje od samog Patruševa. Da li bi Putin, Patrušev, i 'siloviki' voljeli da se ruska zastava zavijori u Helsinkiju? Apsolutno. Međutim, daljni koraci Putina prvenstveno ovise od toga kako će se stvari razvijati u Ukrajini. Ako Rusija pobijedi u Ukrajini, nema sumnje da će se apetiti Putina i 'silovikija' povećati. Da li to znači napad na Finsku? Vjerovatno ne. Tu stvari postaju problematične za nas. Putin će prvo testirati volju NATO-a kroz krize u evropskim državama kao što je Moldavija, Gruzija, Kosovo, i najlakše, BiH. Ako NATO i Zapad ne reaguju odlučno, onda će doći do eskalacije tako što će ruske snage okupirati recimo dio Finske gdje niko ne živi", mišljenja je profesor.

Ipak, naglašava kako bi i NATO u tom trenutku mogao imati dileme.

"Da li će NATO ući u sukob sa Rusijom zbog dijela teritorije gdje žive irvasi i time rizikovati nuklearni rat? Ovaj scenario je vrlo mračan. Ako NATO ne reaguje, postoji mogućnost raspada alijanse. Ako reaguje, onda postoji mogućnost eskalacije i nuklearnog rata. Da li će se to desiti ili ne, prvenstveno zavisi od odlučnosti Zapada u Ukrajini i BiH", navodi.

Govoreći o eventualnoj šansi da upravo Patrušev, uslijed velike moći koju ima kao i utjecaja, bude jedan od onih koji će u jednom trenutku zabiti nož u leđa Putinu, profesor smatra kako je to uvijek moguće.

"Diktatori su uvijek u opasnosti da ih izdaju najbliži. Tako da ta opcija uvijek postoji. Da li je to Patrušev ili neko drugi, to je pitanje. Prošle godine sam imao priliku provesti nekoliko dana sa nobelovcem i bivšim urednikom Novaja Gazete, Dimitri Muratovom. Po njemu, braća Kovalčuk, Juri i Mihail, su skoro pa uticajni kao i Patrušev, a imaju finansijska sredstva i zaleđinu za preuzimanje vlasti. U tom razgovoru, na moje pitanje šta ako danas Putin umre, ko će biti njegov nasljednik, Muratov je odgovorio: 'Hunta'. Muratov kao i Zapad, misli da bi u slučaju smrti Putina ili smjene, došlo do haosa, a to niko neće, jer Rusija posjeduje 5.800 nuklearnih bojevih glava. Za Zapad je vrlo važno da postoji čvrsta komandna struktura, pa makar to bio i Putin. To je nekako strategija sve ovo vrijeme, da Ukrajina ne doživi poraz, a da ne ponize Putina i time ne izazovu državni udar koji bi vodio u haos", rekao je.

Već nekoliko godina, ime Nikolaja Patruševa veže se i za Zapadni Balkan. Brojni zapadni mediji još 2017. godine pisali su o tome kako će Patrušev veliku pažnju u narednom periodu posvetiti upravo Balkanu i da postaje Putinov čovjek za ovaj dio Evrope.

"Kada je vanjska politika Rusije u pitanju, ništa, apsolutno ništa, se ne dešava slučajno. Balkan je uvijek bio djelimično interesantan Rusiji, više kao mogućnost da se naprave problemi koji će koštati Zapad novac i vrijeme. Rusi generalno shvataju samo silu kao snagu, a pregovaranje kao slabost. Danas je situacija dosta kompleksnija. Izazvati problem u BiH je vrlo lako. EUFOR nema puno ljudstva, Ukrajina je fokus Zapada, kao i Bliski istok, i bilo kakav problem, bez obzira da li će to završiti pogubno za RS, je dobitak za Rusiju", ističe Mujkić.

Za sve to, perfektan kandidat je upravo Dodik.

"U finansijskim je problemima, očito je zadužen. On je tipični 'korisni idiot' kako je Lenjin zvao zapadne novinare koji su širili nesvjesno njegovu propagandu. Taj termin je ostao i do dan danas za ljude koji ni ne znaju da rade za ruske interese, ili su vrlo laki, tj. jeftini da rade neke prljave stvari za Rusiju. Rat ne počinje dogovorom dvije strane. Sve što se sad dešava u BIH je pripremanje terena za potencijalne incidente, sukobe. Mi moramo ovo najozbiljnije shvatiti i odbaciti kao neki prazni populizam jer Dodik mora zabaviti narod. Čak i da je to tako, mnogi sukobi su počeli jer su oni koji su stvarali tenzije izgubili kontrolu nad situacijom. Konstantno omalovažavanje žrtava genocida, Bošnjaka, domaćih političara, stranih diplomata, je tipična taktika koju su Rusi koristili još u 19. stoljeću", objašnjava.

Na kraju, ističe kako se u tom propagandnom procesu stvara situacija da neko mora odgovoriti i da se onda tvrdi kako je odbrana neophodna.

"U svemu ovome je najvažnija percepcija onih kojima se ta priča prodaje. Ako oni povjeruju u to, šta druga strana misli, da li odgovara na provokacije, postaje nebitno. Na kraju, rezolucija u UN-u je 'slamka spasa' Vučiću. Što je duže Vučić predsjednik Srbije, to je Kosovo više država. Rezolucija, njegovo hiperventiliranje, 'panika', prebacivanje odgovornosti na srpski narod, što čine samo Vučić i Dodik i niko više, je skretanje pažnje sa činjenice da je Kosovo završena priča. Međutim, mislim da Dodik, Vučić, a ni Patrušev ne misle da je BiH završena priča", zaključio je u razgovoru za Klix.ba profesor iz SAD-a Edin Mujkić.