Na to mjesto 22. januara 1994. godine pale su tri granate od čijih su eksplozivnih dejstava ubijeni: Jasmina Brković (1989), Mirza Dedović (1986), Admir Subašić(1986), Danijel Jurenić (1983), Indira Brković (1982) i Nermin Rizvanović (1981), dok ih je još šestero ranjeno.
Njihovu bezbrižnu igru i sankanje prekinule su granate ispaljene oko 13:40 sati sa agresorskih položaja koji su se nalazili na području Nedžarića.
“Danas bi ova djeca bili odrasli ljudi, ali neprijatelji im nisu dali priliku da dožive mir i slobodu, da se školuju, da dožive prve ljubavi i sve radosti koje imaju mladi“, kazao je ovom prilikom ministar Emir Hrenovica te pojedinačno naveo koliko bi godina imao danas svako od njih.
Upozorio je da je zaborav veliki grijeh i saučesništvo u zločinu i dodao da ovim i svim ostalim nevinim sarajevskim žrtvama dugujemo da ih nikad ne zaboravimo.
I ove godine, kao i svake prethodne, svojim kćerima Fatihu je proučio i cvijeće položio Dževad Brković u pratnji svoja dva sina rođena nakon preranog oduzimanja života Indiri i Jasmini.
Majka ni ove kao ni prethodnih godina iz zdravstvenih razloga nije bila u stanju doći na mjesto stradanja svojih djevojčica.
Tuga i bol vidna je na Dževadovom licu, ali dostojanstveno, u tišini, sa suzama u očima, zajedno sa svojim dječacima položio je dva buketa, jedan za Indiru, drugi za Jasminu, ali i za svu drugu ubijenu sarajevsku djecu, jer želi sačuvati sjećanje na svoje dvije princeze i sve nevine sarajevske žrtve.
Sve novinarske molbe za izjavom, uz izvinjenje, odbija. Ne može o svom najtežem životnom iskušenju pričati, jer riječima se i ne može iskazati sva bol, tuga i žal za njegovim najmilijim djevojčicama.
U prvom trenutnku isto je reagirala i Izeta Rizvanović ali se ipak, uz riječi da joj je svake godine sve teže i teže, prisjetila tog kobnog dana, kada su nakon nekoliko dana zatišja eksplodirale granate i prekinule mladi život njenom trinaestogodišnjem sinu Nerminu.
"Kada sam strčala sa 16 sprata, vidjela sam Nermina da leži, mislila sam da je u nesvijesti, međutim ubrzo su mi saopštili da je na mjestu ostao mrtav“, kroz jecaje i duboke uzdisaje kaže majka Izeta.
Na mjesto stradanja cvijeće su položile i delegacije Grada Sarajevo i Općine Novi Grad Sarajevo te Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992 - 1995. godine te komšije i prijatelji ubijenih.