Dan osnivanja Pokreta za autonomiju Bosne (12. septembar 1831. godine) važan je dan u historiji BiH. O važnosti ovog dana i Husen-kapetanu Gradaščeviću govorili su profesori Ahmed Aličić, Omer Ibrahimović i Ibrahim Pašić.
Za BiH je 19. stoljeće bilo izuzetno teško zbog problema sa centralnom vlasti. Osjećaj autonomnosti i pokušaj organizovanja lokalne vlasti u Bosni natjerao je Portu da poduzme radikalne mjere. Bosanski velikaši nikako nisu mogli da pristanu na ustupanje dvije bosanske nahije Milošu Obrenoviću i Srbiji, što je bio povod za pobunu i odbranu teritorije.
Profesor Ahmed Aličić naveo je kako se ovaj pokret ne posmatra samo kroz Gradaščevića te, koliko god on bio sposoban i utjecajan, sve je radio u saglasnosti sa ostalim velikašima. Davanje nahija Srbiji označilo je početak priprema pokreta autonomije. Situacija sa Srbijom dodatno se pogoršala kada je Obrenović trebao da dobije i ferman o nasljednom kneževstvu, a zatim zatražio i nahije, koje mu je obećala Rusija. Sultan se zvanično protivio ustupanju nahija i slao je namjesnike na pregovore u Beograd, ali nije uspio ništa da učini. Bošnjaci su tada odlučili da nešto učine i prešli su preko Drine. Tada su bili vojno najmoćniji u regionu.
Aličić navodi kako su se u Tuzli okupili predstavnici svih kadiluka, a na listi prisutnih velikaša koji su vodili skup i kasnije izdali proglas, Gradaščević se našao tek na trećem mjestu i još nije bio izglasan za vrhovnog komandanta. Na saboru u Travniku je izabran za komandanta i civilnog namjesnika. Na tom saboru se nije pojavio Alijaga Rizvanbegović, budući da je već pripremao izdaju. Na saboru je donesena odluka da se digne vojska i krene protiv sultana. Bošnjaci su krenuli na Kosovo, gdje su savladali vojsku velikog vezira, njega protjerali i zarobili arhivu. Sa vezirom su kasnije pregovarali o nahijama, teritoriji Bosne i pitanju vlasti. Porta je smatrala da je to borba za separaciju i samostalnost, dok su Bošnjaci željeli samo autonomiju.
Tražili su od sultana da ne dozvoli ustupanje nahija Srbiji i da ne dozvoli raseljavanje muslimana iz Srbije i oprost gege pašama. Vezir i sultan bili su voljni da pristanu na ove zahtjeve, ali je sultan odluku prepustio državnom savjetu.
"Savjet je zahtjeve odmah odbio. Smatrali su da ukoliko bi ukoliko bi pristali, to bi značilo da su potpisali ugovor sa jednom stranom nezavisnom državom", ispričao je Aličić.
Bošnjaci su se vratili u Sarajevo i u ponedjeljak, 12. septembra 1831. godine, proglasili autonomiju i samostalnost.
U svom obraćanju velikom veziru naveli su da su pokret mogli i internacionalizirati, ali da ne žele, jer nemaju ništa protiv sultanove vlasti.
Uticaj Buržoaske revolucije
Profesor Ibrahimagić osvrnuo se na činjenicu da je BiH u velikoj mjeri zapostavila ovaj pokret, budući da je ovo prvi put u nezavisnoj BiH da se organizuje ovakav razgovor.
On je naveo da do pokreta nije moglo doći prije francuske Buržoaske revolucije koja je prodrmala temelje feudalnog poretka. Ona je svojom Deklaracijom o građanskim pravima i slobodama pokrenula do tada neviđenu energiju kod pokorenih naroda u Osmanskom carstvu i želju za autonomijom i slobodom. To se moralo odraziti na politiku Osmanskog carstva. Kako bi stabilizovali situaciju, počeli su sa reformama.
Poraz od Rusije dosta je utjecao na odluku sultana Mahmuda II da ukine janjičare i timarski sistem kao društveno-ekonomski sistem. Bosanski velikaši tražili su da se ove reforme ne odnose na Bosnu te da zadrže sistem kapetanija. Zatraženo je da, zbog specifičnog pograničnog položaja, Bosna ostane u starom sistemu, bez regularne nove vojske. Šanse za uspjeh bile su minimalne, budući da je Osmansko carstvo bilo privatno carstvo dinastije Osman i bilo je iluzorno da Bošnjaci traže od sultana da prekrši svoje obaveze iz mirovnog ugovora sa Rusijom. Također, Bosna je tada imala dvije trećine muslimanskog stanovništva i bili su po šerijatu obavezni da slijede politiku sultana, kao glavnog vjerskog poglavara, halife. Pored toga, nisu imali ni podršku velikih sila kao druge zemlje.
Berlinski kongres je, na zahtjev Rusije, izradio politiku ka Osmanskom carstvu da se ono potpuno protjera iz Evrope, a njegove teritorije podijele. Balkanske zemlje sa većinskim hrišćanskim stanovništvom imale su podršku Rusije, dok je bošnjački pokret bio "autentično bosanski", bez ikakve strane podrške, a u njemu je učestvovalo svo stanovništvo i bio je sveprisutan. Toga su se evropske sile i plašile.
Ovaj pokret otvara čitav niz pitanja legitimnosti inicijatora i političkog sadržaja i ciljeva pokreta.
U februaru 1932. stigao je dugoočekivani odgovor sultana na zahtjeve, kojim je samo odobreno imenovanje Gradaščevića za vezira i pašu, čime su se velikaši morali zadovoljiti, budući da su izbjegli vojni sukob.
"Ovaj pokret ima isti značaj kao i padanje pod tursku vlast 400 godina ranije. Značio je bosansko svitanje i početak oslobađanja od turske vlasti. Nije dovoljno naučno istražen, a najvrijednije naučno djelo je knjiga Ahmeda Aličića 'Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine'. Predlažem da da sve prosvjetne, kulturne i političke organizacije u BiH i dijaspori u svoj kalendar upišu ovaj datum, dan kada su Bošnjaci prvi put nakon 400 godina izabrali svog vladara te da se obilježava kao dan bosanskog svitanja, jednako važan kao i dan kada je izdata Povelja Kulina bana i državni praznici", rekao je Ibrahimagić.
Profesor Ibrahim Pašić naveo je kako je prošlo 17 godina od izlaska Aličićeve knjige te da je njegovo istraživanje učinilo ovaj skup mogućim te je pročitao svoj referat "Pokret ili buna Husein-kapetana Gradaščevića 1831. – 1832. godine".
Podsjetimo, 1832. godine, pokret za autonomiju je izgubio prednost u ratu. Nakon niza manjih okršaja ključna bitka se dogodila 17. i 18. maja izvan Sarajeva. Bosanska vojska je poražena nakon što stiže pojačanje iz Hercegovine i pridružuje se Osmanlijskoj vojsci. Gradaščević je pobjegao u Gradačac dok je sultanova vojska ulazila u Sarajevo 5. juna i spremala marš na Travnik. Nakon što je shvatio koje bi teškoće njegov grad i porodica doživjeli ako ostane u Gradačcu, Gradaščević napušta Gradačac i odlazi u Austriju.
